Tema romana Penelopeja slavni je mit o Odiseju i njegovoj vjernoj Penelopi, no ispripovijedan iz ženske perspektive.
Margaret Atwood kanadska je autorica rođena 18. studenog 1939. godine u Ottawi. Začetnica je kanadskog ženskog pisanja, a u svojim se djelima najviše bavi feminističkim temama. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, među kojima je najpoznatija nagrada francuskog ordena Legije časti, nagrada londonskog „The Sunday Times“ te Bookerova nagrada. Najpoznatija su djela: Sluškinjina priča, Penelopeja, Modrobrada, Izranjanje, Gazela i Kosac i Alias Grace. Roman Penelopeja prepričava mit o Odiseju i Penelopi s gledišta Penelope i njezinih dvanaest sluškinja. Autorica je tako prikazala opće poznati mit iz potpuno drukčijeg kuta i pobudila mnoga pitanja, poput uzroka vješanja dvanaest sluškinja i Penelopinih pravih nakana dok je Odisej izbivao.
U romanu glavni je lik Penelopa, kći spartanskoga kralja Ikarija i sestrična slavne trojanske Helene. Ona je ujedno i subjektivni pripovjedač te prepričava sve svoje nedaće od svojeg rođenja pa do života u Hadu. Uz nju nositeljice radnje su i sluškinje koje tvore zborsku dionicu u kojoj se pjeva i progovara o pitanjima pravde i nepravde, zaljubljenosti, silovanja i smrti. „Sada, kad sam mrtva, znam sve“, uvodna je rečenica kojom Penelopa započinje svoje pripovijedanje. Najprije nas upoznaje sa svojim djetinjstvom i kako ju je još kao malo dijete otac bacio u more, želeći se riješiti kćeri i osloboditi proročanstva u kojem će on umrijeti. Međutim, Penelopa je preživjela uz pomoć jata pataka, zbog čega je zadobila nadimak Penelopa Patka. Nakon što je malo odrasla, točnije kad je imala 15 godina, otac je dogovorio brak tako da su bili pozvani mnogi plemići koji su se za nju morali natjecati. Pobijedio je, naravno, Odisej. On ju je odveo na svoj rodni otok, Itaku, gdje je provela ostatak života, uglavnom čekajući svojeg supruga.
Između Penelopinih pripovijedanja umetnuti su dijelovi zborskih dionica u kojima kor od dvanaest sluškinja pjeva o svojim rođenjima, podrijetlu i odnosima s muškarcima na dvoru koje su proživljavale od kad su bile jako male. Ovdje autorica najviše stavlja naglasak na nepravednost nanesenu mladim djevojkama, ali i kako se njihova imena ne znaju, a malo tko pamti da su uopće postojale. Ubrzo nakon što Penelopa rodi sina Telemaha, zbog Helene započinje Trojanski rat, a zbog dane prisege Odisej se mora odazvati i otići. Tada započinje Penelopino dugogodišnje čekanje Odisejeva povratka koje je potrajalo čak dvadeset godina. Penelopa govori o svojem iskustvu na dvoru, osamljenosti i tuzi koju proživljava te o proscima koji su se pojavljivali kako bi osvojili njezinu ruku i dočepali se kraljevstva i bogatstva.
Ona je snalažljivo odbijala prosce, uz pomoć sluškinja koje postaju važan čimbenik u fabuli, s obzirom na to da ih je Penelopa zamolila da se udvaraju proscima i prave zaljubljenima kako bi od njih saznale sve tajne planove za osvajanje trona. No, Penelopa nije ni pomišljala kako će ta njezina tajna misija stajati svih njezinih sluškinja glava. Pojavljuje se također i poznati dio mita o njezinu tkanju pokrova za svekra Laerta kako bi odgodila izbor prosca, sve u nadi da će se njezin Odisej što prije vratiti. Naposljetku, on dolazi kuće, kako mit kazuje, pretvoren u starog prosjaka i u natjecanju odapinjanja njegova slavnog luka pobjeđuje i ubija sve prosce, a zatim je objesio dvanaest sluškinja zbog bludničenja s proscima, iako su one samo pomagale Penelopi i bile žrtve tragičnog spleta okolnosti.
Djelo završava zanimljivim suđenjem Odiseju u sudnici u 21. stoljeću, gdje je Odisej osuđen za umorstvo više od stotinu prosaca, a optužnica je uspješno odbačena opravdanjem da je taj pokolj izvršio u svrhu samoobrane. Međutim, tada se javljaju sluškinje i traže pravdu za svoju, bezrazložno prolivenu krv te se u sudnicu dovodi svjedokinja Penelopa. Sud završava odbacivanjem i te optužnice i prosvjedom sluškinja koje prizivaju boginje osvetnice Erinije da progone Odiseja u ime osvete ostatak života. Još i u Hadu Erinije nisu davale mira Odiseju, a sluškinje, nemirne u zagrobnu životu, nisu prestale tražiti svoju pravdu. Tako autorica još jednom dovodi u pitanje problem pokolja nevinih mladih djevojaka koje su prije toga bile silovane te kako se i danas Odiseja slavi kao čestitog, pravednog junaka, a istina o sluškinjama se zanemaruje.
Mia Podgajski, 4.c