Umjetnička vrijednost nekog djela procjenjuje se prema tome koliko potiče čovjeka na razmišljanje i koliko dodirne njegove emocije. Videoigra Dark Souls djelovat će na vas kao pravo umjetničko remek-djelo.
Dark Souls igrica je japanskog studija FromSoftware koja je izašla 2011. godine. Općenito je prihvaćena kao jedna od najboljih igrica svih vremena. Mnogi ljudi, a pogotovo stariji, smatraju kako igrice ne mogu imati umjetničku vrijednost i kako su one samo razonoda ili čak gubljenje vremena. Ovaj prikaz poljuljat će takav stav jer Dark Souls upravo je dokaz kako je negiranje umjetničke vrijednosti igricama - pogrešno.
Plamen i prokletstvo
U početku videoigra Dark Souls objašnjava kako je nastao svijet i kako su ljudi preuzeli vlast nad njime ubivši sve koji su svijet naseljavali prije njih. To su učinili pomoću moći pronađene u Plamenu koji se u igrici često pojavljuje kao simbol nade, dobra i znanja, poput poznate Prometejeve vatre. Ljudi su gradili velike gradove te su živjeli u velikoj raskoši kao bogovi jer im se nitko nije mogao suprotstaviti. Nakon tisuća godina vladavine ljudi taj se drevni plamen počeo gasiti i tako se pred civilizacijom otvaraju mnogi problemi i dileme. Prirodna se ravnoteža narušila te su se pojavili ljudi koji su bili prokleti, naime nisu mogli umrijeti. Plamen, bogovi, prvi ljudi, besmrtnost – bazični su motivi temeljnih civilizacijskih i antičkih djela, mitologija i vjera, dakle, u temelju su ljudske kulture i umjetnosti.
U igrici se ne otkrivaju sve posljedice slabljenja Plamena, no vrlo se jasno naglašava da bi njegovo utrnuće predstavljalo kraj ljudske rase. Prokletstvo besmrtnosti možda jest pojednostavljeno, no zato je igraču jasno što je iznimno važno za samu igricu. Igrač nakon uvodnog isječka, gdje je ispripovijedana predradnja, preuzima kontrolu nad jednim od besmrtnih ljudi. Zadatak je vrlo jasan, igračev je cilj spriječiti kraj svijeta. U početku nije jasno kako bi to on trebao učiniti, no tijekom razgovora s drugim likovima dobivaju se upute. Usmjerenost na cilj i komunikacija pomažu.
Ukratko, potrebno je ubiti nekoliko vrlo moćnih bića kako bi se njihove duše iskoristile kao gorivo za Plamen. Prolazeći svijetom igrice, igrač može jasno vidjeti kako svijet izgleda gotovo bolesno, a posvuda su neobična stvorenja koja ga pokušavaju ubiti. Nemoguće je oduprijeti se dojmu beznadnosti i nemoći, no ubrzo se prvotni učinci preobražavaju u želju za pobjedom i nadmudrivanje u izazovnosti igrice.
Od nemoći do pobjede
Naime, svi protivnici u igrici mnogo su jači od igrača. Upravo je u tome vidljiva genijalnost autora ove igrice jer su iskustvo frustracije i težine igranja igrice povezali tako dobro s njezinom pričom i glavnim temama kojima se ona bavi. Igrač zaista i jest nemoćan u odnosu na sva stvorenja koja ga okružuju jer on je samo čovjek i jedini način na koji igrač prelazi prepreke u igrici je tijekom nebrojno mnogo pokušaja. Svaki put kad igrač umre, igrica ga vrati na zadnje sigurno mjesto gdje se nalazio prije smrti. Zanimljivo je da se taj proces u gotovo svim drugim igricama podrazumijeva, no u Dark Soulsu je objašnjen u samoj priči. Na kraju igrač može odabrati hoće li ojačati Plamen dušama moćnih stvorenja i produljiti eru vladavine ljudi ili će pustiti da se on ugasi i pokrenuti novu eru u kojoj se može dogoditi bilo što. Produljivši eru vladavine ljudi, igrač samo odgađa neizbježno jer Plamen očito nije vječan i jednog će dana ponovno početi slabjeti. Uostalom, zašto bi ljudi uopće trebali ostati na vlasti? Silom su pokorili svijet i s moralne strane nisu bolji ni od koga tko je na njemu živio prije njih ili će živjeti poslije njih. Drugi je odabir - pustiti da se Plamen ugasi i pokrenuti novu eru nepoznatoga. To su dva moguća završetka igrice, ovisno o odabiru igrača koji si mora postaviti vrlo zanimljivo pitanje: nastaviti ili odustati. Cijela radnja ima veći emocionalni „udarac“ na nekoga tko je igricu odigrao jer, kao što je već spomenuo, osjećaj frustracije tijekom igranja i istodobno ugođaj same igrice važan su alat za pričanje njezine priče.
Jasno je da Dark Souls postavlja životno pitanje i ima neupitnu umjetničku vrijednost. Likovi, priča, glazba, vizualni dizajn i zvučni efekti ostavili su na mene mnogo jači dojam od bilo kojeg drugog medija. Smatram da se umjetnička vrijednost nekog djela mjeri time koliko potiče čovjeka na razmišljanje i koliko dodirne nečije emocije, a ova je igrica za mene učinila i jedno i drugo. Ona je remek-djelo, ne samo videoigara.
Borna Jurišić, 2.b