Županijska smotra LiDraNo 2020. bila je vrlo uspješna za XI. gimnaziju.
Donosimo vam tri teksta koja su bila pozvana u kategoriji literarnih radova, a posebno je izdvojen tekst Svena Srkoča koji je predložen za Državnu smotru.
Laura Damjanović Šalamon, 4. c
Sedam godina vjernosti
Iskreno ću vam reći, u početku ga nisam voljela. Štoviše, grozno mi je išao na živce. Njegovo učestalo pojavljivanje u medijskome prostoru bilo mi je drsko i odbojno. Bio je naporan, napastan, iskakao je odasvud, prekidao me u mojim aktivnostima u beskraj blebećući o sebi i samo sebi. Kako pretenciozno! Znam da TV facama naviklima na eksponiranje ne fali skromnosti, ali ovaj je previše pucao od samopouzdanja. Od njegova me glasa više iritirao samo šapat dame u snijegu iz Tele 2 obitelji... No, moram priznati, tu i tamo bi me zaintrigirao, pogotovo kad bih čula kako mnogi o njemu pričaju samo pozitivno.
Neke moje prijateljice i poznanice koje su odavno pale na njegov šarm tvrdile da nije ni najmanje napuhan. One koje su ga prisnije poznavale klele su se da im je bio prava podrška u trenutcima kad su bile posve slomljene, kronično neispavane od silnih briga, pa i umorne od života. Tada im je bio potpora: nježan i čvrst istodobno, spreman podmetnuti se kako bi njima bilo bolje, voljan poći s njima ako ga zatrebaju. Kažu da nije komplicirao, da je bio susretljiv, lagan... Da je bio kavalir i da pred drugima nikad nije govorio o intimi. Ipak, ja sam prema njemu i dalje bila dosta ravnodušna, tim više što su dame koje su ga hvalile nekritički dijelile horizontalu s mnogima prije njega, ako smijem biti izravna.
Međutim, jednog sivog dana (ili mi se takvim činio budući da prethodnu noć nisam dobro spavala) naletjela sam na njega u shopping centru. Htjela sam ga zaobići, ali me zaskočio. Bila sam toliko umorna da mu se nisam opirala, već sam ga samo pustila da priča i priča, a ja sam slušala. I kažem vam, što sam ga više slušala, više mi se sviđao. Priznajem, volim tipove s inicijativom. Bio je tako elokventan, muževan... Možda je bilo malo prebrzo, no pala sam na njegovu moć uvjeravanja i isti ga dan pozvala k sebi doma. I nikada zbog te odluke nisam požalila. U početku je bio neobično šutljiv, nekako zatvoren u sebe, no kad smo napokon došli do moga stana, otvorio mi je svoje srce i ja sam se prepustila njegovim čarima. Od tada smo bili nerazdvojni.
Jedva sam čekala večernje susrete s njim, tonula u njegov zagrljaj boje alabastera... Nisam prestajala misliti na njega, njegove sam inicijale D. N. ispisivala na rubovima svojih poslovnih rokovnika, kao zaljubljena djevojčica jedva čekala da mu se uvečer bacim u naručje... Nije puno tražio, a puno je davao. Ispunjavao je sva svoja obećanja i opravdavao sva moja očekivanja. Bio je idealan životni partner – prijatelj, ljubavnik, pratitelj. Tješitelj, oslonac, potpora.
Moja je obitelj u početku bila skeptična prema njegovim riječima i sumnjala je u njegove poštene namjere. Imala je prerdrasude o njemu i upozoravala me da bi me mogao prevariti i uzeti mi novac, no sada se ni ona ne može odvojiti od njega.
Moj me dragi umiruje svojom uravnoteženošću, pamti svaki moj pokret i prilagođava mi se. Samo uz njega mogu biti mirna, u potpunosti odmorena i spremna za životne izazove. Iako samo se upoznali prije skoro sedam godina, ne želim ga zamijeniti mlađim. Tek sam s njim uistinu shvatila što je vjernost.
Ali to nije sve.
S njim ne moram glumiti. On shvaća i moju potrebu da šutim, ljuljuškam se na njegovim nježnim valovima i uranjam u njegovu memorijsku pjenu... Zato želim zauvijek prijanjati uz njegov hipoalergenski torzo udišući mirise eukaliptusa i aloe. Ne želim da nas išta dijeli, pa ni anatomski jastuk od bambusovih vlakana. Želim priljubiti lice uz definirane mišiće svoga usnulog dragog, i s njime zagrljena utonuti u memosan. Volim te, moj Dormeo Nadmadrače.
Antonia Kelava, 3.d
Psihijatrijska dijagnoza gospođe Bovary
Bračno stanje: udana
Porod: 1
Dg. F 23.9, F 31.3
Obrazloženje
Pacijentica Emma Bovary, rođ. Rouault, hospitalizirana je dana 7. veljače 1843. Nakon temeljitog liječničkog pregleda, višednevne opservacije te razgovora s pacijenticom i članovima uže obitelji utvrđeno je da boluje od Melancholiae delirium, bolesti koja se sa sve većom učestalošću javlja među pripadnicima višeg građanskog staleža.
Frenološkom analizom primijećeno je blago ispupčenje na području prednjeg lijevog dijela moždanog korteksa. Takvom blagom nepravilnosti lubanje lako se mogu objasniti simptomi oboljele. To je vrsta živčanog oboljenja koju karakterizira izmjena dvaju raspoloženja. Snažno samopouzdanje, uvjerenost u (često nerealna) dostignuća poput bogatstva ili slave, te (utopijski) koncept idealnog života smjenjuje se s osjećajem promašenosti i raspoloženjem malodušnosti izazvanim neostvarenim čežnjama. Oboljeli zapadaju u stanje potištenosti i čemernosti, povlače se u samoću, od sebe odbijaju čak i najuže članove obitelji, što suvremena anglosaksonska medicina prepoznaje kao stanje spleena. Često su skloni porocima, predavanju strastima, alkoholu, kockanju te drugim rizičnim ponašanjima ili pak mahnito odlaze u crkvu tražeći rješenje za svoje duševno stanje. Gube interes za aktivnosti u kojima su jednoć uživali, žale se na umor, hrane se i spavaju previše ili premalo, padaju u duboku zamišljenost. Katkad je, kao u slučaju pacijentice, prisutno iracionalno raspolaganje novcem. Bjesomučna kupovina tričarija način je njihova privremenog bijega od tuge. To je oblik samozavaravanja kojim se nastoje približiti žuđenim blagodatima višeg staleža negirajući zbiljsko stanje i društveni status. S druge strane, oboljeli u stanju zanosa djeluju luckasto, veselo, čak euforično; pričljivi su i na prvi pogled sretni. Ovakve manične epizode mogu se objasniti djelomičnim ispunjenjem vlastitih težnji: pacijent je pronašao barem privremen način da zatomi svoje neostvarene želje.
U slučaju navedene pacijentice, dosad su primijenjene sljedeće metode u nastojanju da joj se popravi stanje: promijenjena je socijalna okolina, osigurani sati jahanja i muzikoterapije, kao i godišnja pretplata u Le Theatre des Arts de Rouen. Ima podršku supruga, mnogo vremena boravi na svježem zraku. Ipak, prema vlastitu priznanju, tek povremenim izletima iz sakramentalne zajednice pacijentica parcijalno ostvaruje ideal življenja.
Disonancijom željenog i zbiljskog, nedostižnog i postignutog u najtežim slučajevima može doći i do tragičnog skončanja. Zabilježeno je par slučajeva u kojima su pacijenti pribjegli samoubojstvu, stoga tijek bolesti nije predvidljiv. Međutim, redovitim terapijama i razgovorima s liječnicima bolest se lako može držati pod kontrolom.
Hospitalizacija je, dok se ne primijeti određeno poboljšanje u funkciji živaca, svakako nužna. U našoj će joj se ustanovi pružiti najkvalitetnija njega u ovom području Francuske kao i mogućnost svakodnevnog terapijskog razgovora s najboljim stručnjacima iz Pariza. Preporučuje se, dakako, i dijeta: lagana prehrana s manje masnoća kako bi se spriječila razdražljivost živaca. Potrebno je svaka dva tjedna pustiti oko 2 l krvi kako bi se organizam pročistio od svih štetnih tvari. Na jugu Habsburške Monarhije zabilježeni su određeni uspjesi u novoj, eksperimentalnoj metodi liječenja elektrošokovima. Kod nekoliko pacijenata primijećeno je potpuno izlječenje bez ikakvih naznaka povratka simptoma. Naravno, za ovakav oblik terapije potrebna je suglasnost članova obitelji.
dr. Larviere, Odjel za živčana oboljenja bolnice Hotel-Dieu
Dominik Matošević, 3.a
O sportu i životu
Ponekad smo stjerani u kut. Ni u najbližim osobama ne pronalazimo utjehu ni sigurnost, a što smo više sami, to manje možemo podnijeti svoje misli. Bježimo u glazbu, knjigu ili virtualnu stvarnost.
Međutim, postoji trenutak kada smo, htjeli to ili ne, sami sa sobom. Ponekad najduži trenutci u danu upravo su onda kada on polako iščezava i ostavlja nas ranjive pred našim nerijetko osuđujućim mislima koje se svom snagom okome na nas. Muče nas, koliko god se puta okrenemo na jastuku, slike nam i dalje skaču pred očima, a ako popustimo i otvorimo oči kako bismo pobjegli od njih, otjerat ćemo san koji se neće dugo vratiti na naše kapke. U tim se minutama preispitujemo, u glavi nam se vrte slike budućnosti kakva je mogla biti, a nerijetko vodimo i burne rasprave u mislima pokušavajući pronaći izlaz. Sve nas to polako izluđuje, u pjesmama pronalazimo stihove koji nas pogađaju više nego inače, riječi koje pročitamo urezuju nam se u pamćenje, a u svakoj maloj stvari pronalazimo nešto negativno. Poraz oboji sve svojim bojama. Ono što smo voljeli postaje nam teško, ako ne i mučno raditi upravo zato što smo nekad u tome uživali. Dani se svode na isprazno tumaranje uobičajenim rasporedom, bezvoljnim provođenjem prije zvanog slobodnog vremena i sivilom na očima kroz koje ne vidimo svjetlost. To je, nažalost, život. Ima dana u kojima će nam život biti najbolji prijatelj, ali i onih u kojima će nam sreća okrenuti leđa.
Do sada nismo u potpunosti niti shvaćali što je to život i koja je cijena toga što smo život dobili na dar. Ovo je razdoblje nepravde. Razdoblje u kojem ništa nije po planu u našim osobnim bitkama koje vodimo svakodnevno. Razdoblje kada je granica između uspjeha i neuspjeha jasno iscrtana, ali i vrlo laka za prijeći. Postajemo svjesni nepravde koja se zbiva oko nas. Mnogi će reći da nam je uspjeh zajamčen ako dajemo sve od sebe, ali to je laž. I onda kada damo sve od sebe, kada pružimo sve što smo u tom trenutku imali, netko ili nešto može spriječiti naš uspjeh. Jamstvo za uspjeh ne postoji u sportu, kao ni u životu. Uz poznatu glazbu iz filma odzvanjaju riječi slavnog Rockyja, svijet je zlo mjesto u kojem ćeš završiti na dnu bez obzira na to koliko čvrst misliš da jesi. Zapravo, uvijek imamo priliku uzvratiti.
Postoje ljudi koji ne žele naš uspjeh. Ponekad nas čak ni ljudi iz naše blizine neće htjeti vidjeti uspješnima samo zato što oni sami nisu uspješni. Plan mora biti jasno razrađen. Nikada ne smijemo odustati od sebe čak ni onda kad mislimo da svi drugi već jesu. Nešto što nas nikada neće učiti u školama jest to da se moramo oduprijeti. Kada nas život udari, mi iz toga izvučemo pouku! Ne shvaćamo to kao znak da prestanemo. Kada ostanemo sami sa sobom i svojim mislima, dopustimo sebi snove, dopustimo da ono što smo oduvijek htjeli barem pokušamo pretvoriti u stvarnost.
Svi se divimo svojim uzorima, onima koji su postali netko. Svi su od početka imali san od kojeg nisu htjeli odustati, cilj do kojeg su namjeravali doći te ga na kraju sustigli. Zašto svoje mogućnosti stavljati u neke okvire, ograničavati ih u tolikoj mjeri da postanu prosječne ako smatramo da možemo više? Strah nije ništa više od iluzije koju kao najbolji mađioničari dočaravamo sami sebi, a najveći strah koji čovjeka blokira je strah od uspjeha. Zaboravljamo da je ono što postignemo na putu do ostvarenju naših snova - naš najveći uspjeh.
Nitko od nas ne zna što nas u skorašnjoj budućnosti čeka, poraz ili pobjeda. No kada postane gusto, dignut ćemo glave i biti ljudi koji nisu izgubili vjeru u sebe. Želim reći da smo se borili i pobijedili! A sad se, ovako u jednini, podsjećam da je naglasak na prvom, a ne drugom nego glagolu.