Vito Križnjak i njegova mentorica prof. Ivana Babić putuju u Vodice na državnu smotru! LiDraNo je i ove godine imao mnogo zanimljivih radova, konkurencija je bila jaka, no predstavnici naše XI. uspjeli su proći među rijetke odabrane. Dok oni uživaju uz sunce, more i dobro društvo, mi možemo čitati Vitin Zadnji čin kojem nijedan žiri nije odolio. Uživajte i vi, u čitanju.
Zadnji čin
St. Petersburg, 15. siječnja 1890. Mariinsky Teatar, 18 sati, premijera baleta Uspavana ljepotica. Ilja Petrov Antipin u 8. je redu parketa. Njemu zdesna čovjek je kose boje londonskog neba, sivog i teškog kao udžbenici iz rimskog prava. Sudeći po odijelu, čovjek je višeg staleža. Ministar? Ne, časnik. Služio je na Balkanu protiv Turaka, skupa s grofom Vronskim. Lijevo od Ilje rezervirano mjesto, prazno. Nakon prvog čina na to mjesto sjeda mlada žena, svojih 25-30 godina. Bijela raskošna haljina, lijepo snježnobijelo lice, krvavo crvene usne, oči kao dva kašmirska safira. Treći čin, vjenčanje. Žena slijeva nakratko slučajno otkriva gležanj iznad elegantne cipele s kopčom. Iliju zabljesnu srebrna oštrica oko njega. Nešto kasnije on diskretno izađe iz svoga reda te krene prema foajeu. Uzima kaput s ovratnikom od samurskoga krzna. U cilindar stavlja bijele rukavice te uzima štap od glatkog drva, sa željeznim prstenom i srebrnom glavom. Kad garderobijerka skrene pogled, Ilja se, nečujan zbog debelog crvenog tepiha koji upije zvuk njegovih lakiranih cipela, uspne do potkrovlja. Tu prestaju dekoracije sa zlatnim viticama obasjane svjetlošću kristalnih lustera i uskoro ga posve proguta mrak hodnika na kraju kojega su stepenice polukružnog oblika. Preodijeva se u scenskog radnika te gubi među kulisama iznad pozornice. Bliži se kraj četvrtog, zadnjeg čina. Ilja sastavlja pušku iz kovčega skrivenog u prašnjave rekvizite te zauzima položaj. Zadržava dah i nacilja čovjeka u osmom redu, lijevo od praznog mjesta. Prst na okidaču čeka pravi trenutak, ali… Oštrica ga probada kroz jetru i plućno krilo. Dok orkestar amortizira krkljanje, kroz mutne zjenice Ilja razabire samo malu krvavo crvenu mrlju na bijelome platnu i ženski gležanj ponad poznate kopče…
(…)
Kada je te večeri studenog 1964. J. ušla u sobu, gospodin T. zatvori knjigu:
- Jeste li čitali ovoga Larsona, draga J.?
- Ne, zašto pitate?
- Volim dekor Carske Rusije u njegovim krimićima. I sve njegove slučajeve. Toliko su logični da je to fascinantno. Nemojte misliti da našu gospođu Christie smatram neuvjerljivom, naprotiv. I ona zna da ambijenti u kojima se zločini odigravaju pridonose napetosti. Svakako je interesantnije pratiti slučaj ubojstva engleskoga industrijalca u Bombayu ili na Nilu, nego u našoj ulici - gospodin T. pogleda kroz prozor svoga stana u Mayfieldu dok je iz crnog londonskog taksija izlazila gospođa s korgijem. Zatim se zavali u naslonjač te rastvori Daily Mirror:
- Parlament je izglasao ukinuće smrtne kazne…
Gospođica J. u satenskome ogrtaču priđe mu mačkasto i mazno ogoli ramena i grudi. T.-u se brkovi razveseliše kao vrtuljak pun djece i on se prepusti njenim mekim prstima...
- Znam da Vas to profesionalno provocira, ali ne provocira li Vas i ovo…?
Niz glatke bijele noge saten posve sklizne.
- Što ovakva žena radi s običnim profesorom prava – upita se T. poluglasno…
- Ne budite skromni, profesore. – šapne mu J. u uho i povuče ga na krevet.
(…)
Dok je gospodin T. udisao cvjetne note parfema s vrata gospođice J., na drugom se kraju grada sve odvijalo prema planu. Oslobađali su Johnatana II., sina Georga I., unuka Charlieja III. i praunuka Jacka Rippera. Johnnyju, kako su ga od milja zvali, bila je određena smrtna kazna. Kako gospodin T. nije imao previše obveza na sveučilištu osim predavanja, radio je na njegovu slučaju i svakako previše znao. Desna Johnnyjeva ruka, šutljivi Bob, cijanidom je „riješio“ lika vrlo sličnog Johnnyju građom tijela, visinom, bojom očiju, čak krvnom grupom. Plastičnom kirurgijom, dostupnom samo eliti s debelim bankovnim računom, ubijenome su nesretniku zamijenili lice, solnom kiselinom sredili otiske prstiju i ožiljke, potkupljivim stražarima u HMP Belmarsh dali koju tisućicu i tako bez problema prošli kroz vrata zatvora. Sve su omamili plinom, izbrisali snimke, prošetali do Johnnyjeve ćelije, podmetnuli „pripremljeno“ tijelo, a s Johnnyjem išetali do neupadljivoga plavog Sunbeama spremnog za bijeg. Za „kupljene“ čuvare koji su sudjelovali u operaciji pripremljen je scenarij u kojemu stradavaju u prometnim nesrećama ili pak počine „samoubojstva“. Kad je u zatvoru pronađeno mrtvo tijelo ubojice, obdukcijom je utvrđeno trovanje cijanidom, a slučaj je proglašen samoubojstvom koje je neki novinar crne kronike u svom duhovitom pokušaju nazvao „posljednjim ubojstvom ovoga kriminalca čiji se zločinački gen Jacka Trbosjeka nije zatro ni nakon trećega koljena“. Još je trebalo ušutkati samo profesora T.
Dok su Johnny i J. nakon više uzastopnih vrhunaca otpuhivali dim cigarete, vjerni Bob stajao je ispred vrata. S ovakvom kriminalnom poviješću odavno je trebao prestati sanjati o mirnom životu s J. u kućici u predgrađu, ali još je uvijek zatvarao uši dok su se Johnny i J. predavali strastima. Ona je znala za njegove osjećaje, ali bila je previše oštećena roba da bi pomislila da je vrijedna ljubavi.
- Nema više smrtne kazne, haha – naceri se Johnny odbacivši novine – Sad me se to tiče koliko i recept za jorkširski puding…
(…)
Johnny se na neko vrijeme pritajio. Operirao je iz daljine, širio kriminalnu mrežu, gradio podzemno carstvo, eliminirao sve koji bi mu se našli na putu. J. je bila zadužena za profesora angažiranog na slučaju. Sustavno trovanje i doslovno gušenje u njenim bujnim grudima jedne su večeri napokon dovele do, kako je stajalo u zapisniku s očevida, prirodne smrti izazvane srčanim udarom. Odradila još jedan prljavi posao za Johnnyja, ali sad je bilo dosta. Vrijeme je za, kako kažu preko bare, „fresh start“.
Jednosmjerna karta za Grad Anđela njen je simbolični raskid s kišnim Londonom i svime što je vezuje uz dosadašnji život. Poznavala je Elizabeth Taylor još iz Hampsteda, prije nego je otišla u Hollywood i svijet očarala svojim ljubičastim očima. Računala je da će joj to poznanstvo pomoći na audicijama. Nije pratila što se događa na Otoku, spalila je sve mostove, sve do jedne večeri kada je, nakon premijere još jednoga filma u kojemu je odigrala zapaženu ulogu, u svome stanu zatekla – Johnnyja. Znala je da će taj dan doći i bila je spremna. Zaputila se prema njemu elegantnim korakom, u dugoj bijeloj koktel haljini, nasmijavši mu se srdačno kao krv crvenim usnama…
- Johnny… It's been a long time…
(…)
U policijskom je raportu stajalo: ubojstvo u samoobrani. Novine su pisale o patološkom obožavatelju glumice u usponu, koji je završio s bodežom u srcu. Ležeći na podu kao Ilja Antipin, ubojica iz kazališta u profesorovom kostimiranom krimiću, pogleda u visini njenog lijepog gležnja, Johnnyju se vid sve više mutio, a njena je bijela silueta s crvenom mrljom umjesto usana na rubovima počela crnjeti…
(…)
- Na oko ili pečena? – iz male je kuhinje u kućici nad klifovima Cornwalla pitao Bob.
Nije mu odgovorila. Trudili su se. Probali su živjeti normalan život. Uzalud. Previše im je utega bilo na duši, na tijelu, na savjesti. Nastojanje da krenu ispočetka bila je iluzija. Nemoguće je pobjeći od zla. Nemoguće je oprati oštricu bodeža. Nemoguće je vratiti vrijeme na prvi čin Uspavane ljepotice. Gledali su se šuteći. Riječi su bile suvišne. Johnny ih je čekao dolje, ispod svih krugova pakla gdje, kao u debelom crvenom kazališnom tepihu, tone svaki glas.
Vito Križnjak