PROTUROMANTIZAM
Dva su sata ujutro. Ne spavam.
Ja razmišljam o sutra i o
r o m a n t i z m u.
Ne razumijem romantizam.
Ne razumijem romantičare.
Kako su oni toliko povezani s prirodom?
Kako su oni tako povezani s Bogom?
Kako se riječi njihovih pjesama
lagano
nižu
jedna za drugom
i to tako
prisno
i
skladno?
Ja to ne uspijevam!
Kao što onaj jedan lirski subjekt
nadahnjuju sunovrati, e baš tako mene
nadahnjuju pjesme romantičara.
Želim napisati
svoju romantičarsku pjesmu, ali kako?
(Jedva u ovoj imam glavu i rep.)
Idu mi na živce,
što toliko pate,
u čemu je
fora?
Mislim, to i nije baš tako zdravo, onaj jedan,
mladi Werther, čak se i ubio.
Čitajuć' te njihove patnje, ne zna se tko više
pati, oni što ih pišu ili ja što ih čitam.
Ipak poželim osjećati ono što oni
o s j e ć a j u.
Mislim, ti romantičari, nisu to ni tako loši
momci, malo pretjeruju, šteta što se nisu
rodili prije pa završili u baroku.
Možda je problem u meni,
čitam sad s iskustvom realista.
Bilo kako bilo, mislim da imam dijagnozu
fazno-rješivog proturomantizitisa.
Comments