Mehanička naranča; nasilje, nasilje, nasilje ...
Nikola Pavičić napisao je svoj osvrt na kultno djelo Paklena naranča i promijenio mu naslov. Zašto?
„Šta dakle, da se radi, a?“ - to je pitanje kojim počinje svaki dio ove knjige.
Mehanička naranča distopijski je roman smješten u bližu budućnost, a napisan 1962. godine. Ujedno je i amblematsko djelo Anthonyja Burgessa, britanskog lingvista i pisca rođenog u Manchesteru 1917. Glavni lik djela je ekscentrični tinejdžer Alex koji se zabavlja na ulicama Londona sa svojom „druzjom“ pljačkajući kioske i samoposluge, mlateći beskućnike i starce, silujući mlade djevojke te ulazeći u ulične borbe s drugim bandama.
Razlozi njihova „ultranasilja“ u djelu nisu poznati, ali se prije svakog izlaska Alex, Dim, Georgie i Pete „šilje“ u obližnjem noćnom klubu pijući mlijeko obogaćeno alkoholom i drogama. Iako na prvi pogled primitivan i surov, Alex se doima pomalo i šarmantnim u svom osebujnom načinu pripovijedanja. On je svakako osoba vrlo britka uma koja pronalazi zadovoljštinu u nasilju te umjetnosti, naročito klasičnoj glazbi, a Ludviga van Beethovena i njegovu Devetu simfoniju smatra najvećim dostignućem u svijetu glazbe. Svaka njegova riječ pomno je odabrana, kako bi nam se prezentirao u što boljem svjetlu, iako ne bježi od priznanja da je zao, dok ostali likovi u djelu mute vodu čitateljima svojim isprikama za njihovi jednako bolesno uživanje u nasilju. Naša četiri lika govore „nadsapom“, uličnim govorom mladih generacija u budućnosti, miješajući ruske riječi (jabloka, malako, harašo, drug ...) s engleskim i staroengleskim jezikom.
Sam Alex živi u općinskom bloku s ne tako dobrostojećim roditeljima. Majka i otac ne brinu se za njega te ne postavljaju pitanja zašto se Alex vraća kući u sitne noćne sate te zašto ne ide u školu. Naravno tu je i socijalni radnik, koji bi mu trebao biti jedini uzor i pomoć u tom sivilu naseljem opustošenoga grada. On to zasigurno nije, dapače, prisutan je i nekakav neugodni osjećaj pedofilije koju on ispoljava prema Alexu.
Alexovim ludorijama staju na kraj njegovi najbliži suradnici te ga nakon što su ubili staricu u vlastitoj kući predaju policiji te oni nekažnjeno bježe s mjesta zločina. Alex u zatvoru ne miruje jer već godinu dana otkad je iz rešetaka on ubija svog cimera te ga ravnateljstvo ustanove šalje na rehabilitaciju sasvim nove metode. Što se dalje događa i zašto se ovo djelo zove Clockwork orange ( u mom prijevodu Mehanička naranča), ostavljam vam da saznate ...
Ovu vrlo potresnu, ali zanimljivu knjigu na filmsku vrpcu prebacio je slavni Stanley Kubrick. Njegovo užasavajuće remek-djelo kritika je optužila za poticanje nasilja među mladima te je ekspresno zabranjen u Južnoafričkoj Republici i Brazilu. To mu svakako nije bila namjera, već upravo da upozori da su moderni problemi nezdrava obitelj, trulo obrazovanje, nesolidarnost, nasilje, nasilje i nasilje... Ovi razlozi možda i jesu tada bili nezamisliva distopija, ali vrlo brzo britanska javnost uvjerila se nakon dolaska Margaret Thatcher na vlast da zahvaljujući i njezinoj politici raste broj „clockwork orange“ nasilja. Naravno, Hrvatska ne odskače, a prihvatljivo je postalo da se maloljetnici i maloljetnice izlaze u mafijaške noćne klubove sa sumnjivim tipovima deset godina starijim od njih, a svakodnevica postaju članci o smrtnim slučajevima obiteljskog, vršnjačkog, uličnog i inog nasilja.
Stvarna genijalnost djela je da sažalijevamo omraženog nam Alex. Svakako najsnažniji trenutak je kada se vraća iz zatvora, a njegovi ga roditelji odbacuju i zamjenjuju podstanarom te tu zapravo shvaćamo da je on samo jedan od nesretnih i izmanipuliranih mladih duša koje čekaju da im netko pomogne.
N.P.