Sven Srkoč prošle je godine bio pozvan na državnu smotru LiDraNo 2019., a njegovu pjesmu čak možete i poslušati u njegovoj interpretaciji na: https://www.youtube.com/watch?v=mo7s8223AJs
I ove je godine Sven pisao, i naravno – ponovno je pozvan na Državnu smotru LiDraNo 2020. Pročitajte njegov tekst objavljen i u katalogu radova, o čemu smo pisali na stranicama škole: http://www.gimnazija-jedanaesta-zg.skole.hr/?news_hk=1&news_id=524&mshow=874
Mišomora
I peti dan mali je mudrac ponovno izbjegao moju zamku. Sira nema, a mišolovka nije aktivirana. Snap-E-Trap mehaničko rješenje već me toliko puta iznevjerilo da ozbiljno razmatram prebaciti se na Authenzo model, upgradeanu verziju miš-eliminatora. Ili je upravo u tome problem? Jesu li tradicionalne mišolovke s klasičnim sustavom sklapanja odviše neučinkovite? Doista, ni u crtiću nisam dočekao da kombinacijom sira i takve klopke Tom ulovi Jerryja i naplati počinjenu štetu. Možda bi mišolovka koja električnim šokom omamljuje žrtvu bila bolji izbor? Za to mi, doduše, trebaju baterije koje se sigurno prodaju odvojeno. Iako živimo u wireless vremenu, miš mi je uspio pregristi neke žice. Između ostalih (ironično), i onu optičkoga miša. Da zovem Stipu Deratizatora, lokalnog istrebljivača s kojim sam neki dan razgovarao? Jamči pomor svih glodavaca (vjerojatno mu zato žena hoda u bundi od činčila, a u Trnskom nema vjeverica). Ili da opet probam s klasičnim mišomorom? Ratimor sam sav strusio, bez rezultata. Glodavac koji mi već danima po stanu ostavlja brabonjke zaobilazi ga kao profesori hrvatskog naglaske... A možda tome mišu ipak pridajem nadnaravne, mitske sposobnosti? Pa nije valjda jedan poljski miš intelektualno superiorniji od mene, koliko god inteligentan i prepreden bio? Ali zašto je izabrao baš moju kuću? I naši susjedi imaju savršeno jestive žice, a i prilično sam siguran da nemaju mačku. Ali, ne, ovaj je odlučio zagorčati život baš meni. Do kraja mjeseca moram finalizirati doktorat, a ova mi mala napast sapinje koncentraciju i odvlači me od Druge dinastije babilonskih vladara. Uz to moram poražen svaki dan priznavati ženi koja odavno sumnja u moju muškost i lovački instinkt homo habilisa da još nisam ulovio tu štetočinu. Možda bih trebao promijeniti taktiku, razmišljati izvan okvira. Kako bi bilo da kupim kloroform, njime premažem stranice novina, zatim ih zalijepim preko jedne od mišjih rupa kako bih se dvostruko osigurao: da upadne u rupu ili da skonča kao Ecovi benediktinci koji su u Aristotelovoj Poetici čitali o komediji. Ne... on je prepametan za to, sigurno bi nanjušio da nešto nije uredu. A da u taj njegov sustav tunela upušem ženin jaki parfem te mišolovkama zapriječim sve izlaze? Hm, taj taktičar sigurno ima isplaniranu rutu za bijeg... a ženin emocionalni spektar od prijezira do bijesa kada dozna da sam trošio njezin parfem od 500 kuna ne želim ni zamišljati...
Razmišljao sam da našeg hrčka Hamurabija iskoristim kao mamac, da uljez s polja pomisli da je našao kompanjona za druženje... Možda da naš ljubimac uđe u jednu od rupa, nađe pajdu bez pedigrea i privede ga pravdi. To bi bilo izvrsno, ali naš je hrčak previše lijen da bi se pokrenuo. Kotač u kojemu bi donekle trebao održavati kondiciju nije zaškripao već mjesecima. Frajer samo puni obraze sjemenkama suncokreta i hrče u piljevini (valjda zato jer je – hrčak).
Jutros sam se odlučio za ljepilo. Očajnički pokušaj, znam. Na prva tri kartona zalijepilo se malo mušica, dakle nije potpuni promašaj. No, na posljednjem, onom u radnoj sobi, s nožicama zalijepljenim za kutiju corn flakesa, stajao je – on. Mali mudrac, inteligentni taktičar i prepredeni igrač piljio je svojim crnim očima u mene – pobjednika! Moj si! Game over!
No, nakon prvotne sreće, misli su mi obuzele egzistencijalističke torije o apsurdu različitog tretmana pripadnika praktički iste vrste! Tko smo mi da određujemo tko je dobrodošao a tko nije, koga ćemo zvati ljubimcem a koga štetočinom?! Jednoga proganjam svim raspoloživim oružjem, drugome u pet shopu kupujem suho voće i orašaste plodove; jednoga gledam kroz nišan, drugome češkam trbuh; jednoga nutkam arsenom, drugog vitaminima!?! Gledao sam u dva gotovo istovjetna glodavca čiji je status određivao tek jedan detalj – rep(ić)! To malo pomagalo, antena, kormilo – pokazalo se kao presudno. Obuzela me kafkijanska zebnja i sartrovska mučnina, uzletio sam od darvinovskog determinizma do gogoljevskog nadrealizma. Čak sam pomislio da je poljski miško zainteresiran za moj rad o Sumeranima i Asircima, ipak je ulovljen u radnoj sobi. Povrh svega, mučilo me pitanje slobode. Bi li moj Hamurabi mijenjao svoj udobni dom s punim frižiderom i fitnes spravama za polje s makovima? Bi li ulovljeni zubo zamijenio život u strahu pred okom sokolovim za predah u Remetincu?
Odlučio sam ovako napraviti: u podrumu imam labirint za hrčke od kojega je moj ljubimac odavno odustao. Oslobodit ću miša, a labirint staviti nasred sobe. Ako svoju slobodu želi zamijeniti za sigurnost ropstva – labirint je njegov. Nazvat ću ga Nabukodonosor, kupovati mu pastu s fluorom za sjekutiće i pružiti otpor svojoj ženi. Ako pak svoju slobodu nije spreman mijenjati ni za što, neka malom Braveheartu bude široko polje.
Penjući se uz podrumske stube, teško sam manevrirao s labirintom u rukama, pomažući si zubima i nosom pri zatvaranju vrata, paljenju svjetla i pozivanju lifta. Pomislio sam da bi mi itekako dobro došao... rep.