Pjesme u prozi, od početaka do učenika XI. gimnazije. Izaberi, pročitaj, dođi na razgovor:)
Aloysius Bertrand
JOŠ JEDNO PROLJEĆE
Sve misli, sve strasti, što uzbuđuju čovjekovo srce, robovi su ljubavi.
Coleridge
Još jedno proljeće – još jedna kaplja rose tek će trenutak zatreperiti u mojem kaležu bola i onda iz njega kanuti poput suze.
O moja mladosti, tvoje su se radosti sledile od poljupca vremena, ali čemeri tvoji preživjeli su vrijeme ugušivši ga na svojim njedrima.
A vi, koje ste raščihale svilu moga života, o žene, ako je netko u romanu moje ljubavi varao, to nisam bio ja, ako je netko prevaren bio, to niste bile vi.
O proljeti, mala ptico selico, ti gošćo naša jednoga godišnjeg doba, koja turobno pjevaš u pjesnikovu srcu i krošnji granatog hrasta!
Još jedno proljeće – još jedna zraka svibanjskog sunca na čelu mladog pjesnika među svjetinom, na kruni staroga hrasta usred šume!
Gašpar noćnik djelo je Aloysiusa Bertranda koji se smatra začetnikom pjesme u prozi kao književna vrsta. Prvi je put izdan 1842., a Matica hrvatska u prijevodu Vladislava Kušana objavljuje ga 1971.
Ivan Sergejevič Turgenjev
PUT DO LJUBAVI
Svi osjećaji mogu dovesti do ljubavi, do strasti, svi: mržnja, sažaljenje, ravnodušnost, poštovanje, prijateljstvo, strah – pa čak i prijezir. Da, svi osjećaji… osim jednoga – zahvalnosti.
Zahvalnost je – dug; svaki će čovjek platiti svoje dugove… ali ljubav nije – novac.
BEZAZLENOST
Bezazlenosti! Bezazlenosti! Tebe zovu svetom. Ali svetost nije osobina – ljudi.
Smjernost – da, ona jest. Ona pritiskuje, ona pobjeđuje oholost. Ali ne zaboravi: već i u samom osjećaju pobjede krije se neka oholost.
ŽIVOTNO PRAVILO
Želiš li biti miran? Upoznaj ljude, ali živi sam, ne poduzimaj ništa i ne žali ni za čim.
Želiš li biti sretan? Nauči najprije trpjeti.
PROSJAK
Prolazio sam ulicom… zaustavi me prosjak, oronuo starac.
Upaljene suzne oči, pomodrjele usnice, otrcani dronjci, nečiste rane… O kako je bijeda odvratno glodala to nesretno biće!
Pružao je prema meni crvenu, nabreklu, prljavu ruku… Stenjao je, mumljao da mu pomognem.
Počeo sam prekopavati po džepovima… Ni novčanika, ni sata, pa čak ni rupčića… Ništa nisam ponio sa sobom.
A prosjak je čekao… i njegova se pružena ruka klonulo njihala i podrhtavala.
Zbunjen, smeten, snažno stisnuh prljavu drhtavu ruku… „Ne zamjeri, brate, ništa nemam, brate.“
Prosjak upre u mene svoje upaljene oči; njegove se modre usne osmjehnuše – pa i on meni stisnu prozeble prste.
– Ništa, brate – promrmlja on – hvala i na tome. – I to je milostinja, brate.
Shvatih da sam i ja primio milostinju od svoga brata.
Arthur Rimbaud
ALKEMIJA SLOVA
Sad o meni. Povijest jedne od mojih ludosti. Odavna se već hvalim da posjedujem sve moguće krajolike te smatram rugla dostojnima sve proslavljene veličine modernog slikarstva i pjesništva. Volio sam idiotske slikarije, nadvratnike, oslikane kulise, pelivanske cimere, natpise, pučke ilustracije, zastarjelu književnost, crkvenu latinštinu, erotske knjige bez pravopisa, romane naših baka, vilinske priče, dječje knjižice, stare opere, glupe pripjeve, naivne ritmove. Sanjario sam o križarskim vojnama, o otkrivačkim putovima o kojima nema izvješća, o republikama bez povijesti, o ugušenim vjerskim ratovima, o revolucijama običaja, o pomicanju rasa i kontinenata: vjerovao sam u sve čarolije. Izmislio sam boju samoglasnika! – A crno, E bijelo, I crveno, O plavo, U zeleno. – Odredio sam oblik i kretanje svakog suglasnika, pa sam, s nagonskim ritmovima, polaskao sebi da sam izmislio pjesničku riječ koja će danas-sutra biti dostupna svim ćutilima. Prijevod sam pridržavao za sebe. Isprva je to bila samo vježba. Ispisivao sam tišine, noći, bilježio neizrazivo. Na papir sam stavljao vrtoglavice.
Fran Mažuranić
PAR DISTANCE
Jesi li kada gledao kakav ples, a da nisi čuo svirke? Primjerice vis-a-vis sa prozora? Kako ludi nam se čine plesači i plesačice! Kako se kreću, kano marionete! Smiješno nam se vidi kako se usta otvaraju i zatvaraju, a mi ne čujemo ni glasa. Koli je glupo istom lice koje se smije - a mi ne znamo zašto? Ili si, recimo, u sobi. Koli lud ti se čini smijeh koji ti - s ulice - do ušiju dopire! Pristupio si k prozoru. Vidiš dva ozbiljna gospodina kako se - usred ceste - razgovaraju. Kako smiješna ti se čini ta njihova ozbiljnost! Jedan otvara i zatvara usne kano po taktu - mašući rukama po zraku. Drugi mu približio lijevo uho te pobožno sluša. Onda mijenjaju uloge. Napokon se praštaju. Pružaju si ruke, klanjaju se i rastežu lice na ljubezan posmijeh. Onda se okrenu te ide svaki svojim putem. Najgluplji je onaj prijelaz što ga sada razabiraš u licu, kako se naime čovjek sili da bude ozbiljan: oči mu već mrko gledaju, a lice se još smijucka. Obično se čovjek u tom trenutku ogleda da li je tko opazio - da se on, sam idući, smije. I sam ćuti kako bedasto izgleda.- Uopće nam je sve - manje-više - smiješno, čemu ne znamo uzroka. Mnogim ljudima je i plač naroda smiješan - jer izdaleka gledaju. Vide suze, a ne znaju uzroka. Pristupite bliže, gospodo, pak će vas proći smijeh!
Tin Ujević
NAŠA LJUBAVNICA TLAPNJA
Draga, ti si se vidjela u granama. Zaplela si se kosama o granje, tvoje su kose bile ljepše od grana, ali nestvarnije. I odlepršala si u pramovima oko šume. Za dalje naraštaje, ti ćeš biti vila. Uvis! Draga, ti si se vidjela u oblacima. U oblacima si bila onaj isti pramen magle, koji je odlepršao od šume. U zore i sutone, ti si iskrsavala nad vodama i nad raslinjem. Treperila si na rijeci i na jezeru, i kružila si od zemlje do neba. Tvojega je pogleda bilo u cvjetovima, tvojega mirisa u gaju glavobolja. Noću se je osjećalo i disalo tvoje tamno prisustvo i pitalo se: Gdje je? Zna noć i mrak, sigurno prema čistim zvijezdama; prema kumovskim slamama što su kao lažni plin, i ledenom žmarku noćnih prostora. U podne smo te tražili. Cvijeće je bilo puno tvojih vijoglavih potpisa: cvijeće je očijukalo i patilo za te. Ali u podne te nismo našli. Podneva si se bojala, i pitalo se, da li obmane žive u svjetlosti. Ali ti živiš i sa svjetlošću podneva, jer je svjetlo puno varki i čarolija. Onda nisi pramen magle, nisi oblak, nisi pletenica ni struk u granama ... Ne: u podne ti si, kad u sjeni pritisnem dva prsta u oba oka, plod i lik od dva crvena i krvava šipka, crvenija od sunca i krvavija od svjetlosti, od kojih je jedan u desnom, a drugi u lijevom oku. Ti si u svjetlosti, kako se sljubila s mojim okom i pripila u moje prste. A kad skinem prste i gledam slobodno u svjetlo, rojevi zvijezda jure mojim očima, mrene i pruge bojadišu se u zraku; to su poleti tekućeg zlata, sitni gorući kukci i sila praha od tvoje zažarene sjene, Astralnoga Fantoma.
Ivo Andrić
EPILOG
Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj!
– Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
– Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
– Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
– Hoćeš da usniš, sine moj?
Ne, oče, idem, idem da živim.
Miroslav Krleža
NEMIR
Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišini.
ČEŽNJA
Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži u nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.
Antun Branko Šimić
MI SMO SE SRELI NA ZVIJEZDI
Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne puteve kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?
Ivan Goran Kovačić
OLUJNA NOĆ
Noću nastala oluja koja kao da je iz mene prešla u prirodu i bjesnila olakšavajući moje nemire.
Ujutro dođoh pod naš hrast. Stajah kao ukopan: strijela udarila u krošnju i rascijepila drvo zapalivši ga.
Osjetio sam se lagano i vedro. Uzeh jednu trijesku odcijepanu gromom i ponesoh je kući kao komad sebe samog, zaboravljenog, dalekog, uništenog…
Slavko Mihalić
RADUJEM SE ŠTO NISAM
Gradio sam mnogo koliba, ali ni jednu nisam dovršio. To me je nekad znalo razbjesniti, i ja bih se obasuo uvredama.
Sada sam već star, i radujem se, što ih nisam dovršavao. Jer da sam jednoj podigao krov, bojim se da bih se u nju i uselio.
Ivan Golub
DAN OSMI
Bi večer i bi jutro. Dan osmi. Bog Jahve zadovoljno pogladi bradu kroz koju je Michelangelo provukao prste. I vidje da je sve dobro. Odžuri u Eden da pita Adama je l’ i njemu (sve) dobro. Upali zvijezdu i posvijetli Eden. Adam je spavao tvrdo, posvijetlio mu zvijezdom izbliza nad čelom. Spotaknuo se o stopalo Adamovo. Adam trenu, otvori oko. A zvijezda, ispala Jahvi iz ruke, pade u Adamovu zjenicu. Zjenice su bile tada otvorene kao danas na kipovima. Bog je zovnuo zvijezdu. Nije ga čula. Zvijezda je zazvala Boga. Je li je čuo? I još se dozivlju. To dozivanje zove se pjesma (poezija).
Danijel Dragojević
DOLAZAK PROLJEĆA
Prije nekoliko dana, to jest početkom proljeća, vidio sam u Zvonimirovoj ulici na plastičnom cvijeću ispred dućana s takvom robom tri pčele, letjele su i obilazile čaške. Iako tu prolazim svaki dan i znam vrstu materijala, opipao sam latice i listove, otjerao pčele. Slika je uistinu bila nadrealistička: nisam vjerovao da se pčele mogu tako prevariti. Koliko znam one razlikuju gotovo sve vrste trava i stabala najsuptilnijom osjetljivošću evolucije. Što je sada ovo? Što tu traže i nalaze? Pomislio sam jedino što sam mogao: ovo nije trenutak iz dosadašnjeg i sadašnjeg vremena, nije priroda koju znam, niti sam momentalno u svom životu, nego je zabunom pušten snimak iz skore budućnosti. Neke teorije vremena, koje sam nažalost čitao vrlo površno, opravdale bi takvu moju slutnju. Intenzivno me tada obuhvatila utjeha: hvala Bogu što ću uskoro umrijeti, ne bih volio kušati med s takvog cvijeća i od takvih pčela. Ne mogu reći da sam nakon toga zaboravio tu sliku iz Zvonimirove. Bio sam je malo odložio za neki drugi strah. Međutim, danas mi je Mate Ganza pred jednim rascvjetalim stablom nepotaknut od mene rekao kako je čitao da pčele sve više sele u gradove (on je rekao zauzimlju gradove) i prirodoslovci ne znaju kako bi tu njihov život mogao biti moguć. Užasnuo sam se i zašutio. Možda budućnost ne bude tako daleka kako sam se nadao. Možda do tada i ne umrem.
AH!
„Osman“ počinje uzdahom. Taj junački ep počinje s Ah, a on se kroz pjevanje i pjevanja, nimalo junački, ponavlja bezbroj puta. Čudno je da je pjesnik poslije takva početka mogao nastaviti brojiti slogove, mrtve, žive i sve drugo. Rijetko bi gdje Eliot mogao imati pravo više nego u „Osman“, kao da je za njega rekao: „U mom početku moj je kraj.“ Ep je zapravo završio a da nije ni počeo. Jednom će se samo taj Ah i ništa drugo unositi u poetske antologije. Malo ga je ranijih i kasnijih pjesnika dostiglo.
Adriana Škunca
KAMEN SA ŽALA
Kamen sa žala otežao u ruci. Iz njega zrače sparina, zrnca ljeta, suhoća morske trave. Školjke u njegovim šupljinama podloga su kamo priliježu dlanovi u potrazi za svjetlom. Čuvam ga tamo gdje se skuplja sve što pomaže njegovu rastu – prašina, izbivanje, zaborav.
NEVERA
Korijen munje spusti se pod zemlju, odjekne duž otoka. Vatra oprži stablo, grm. Ugljeni trag.
Predmeti se pretvore u leptira, polete sa stola. Na trenutak razdijeli ih blijesak.
Užarena nit spaja i prošiva tamno korijenje, razmiče naslage kristala. U sumraku svijeta bude se mravi i gušteri.
Napuštene kuće isijavaju snažno svjetlo. Ostaci gnjeva prodiru u neprobojne zidove. Okomice sjena razvezuju se u prah.
Zagrmi kroz raspuklo tlo. Iza sažganih trava i korova oglasi se pustoš.
Ante Zlatko Stolica
***
Priča žena ženi, nježno, bez žurbe u malom dućanu, da otkad je počela čitati Bibliju sve se promijenilo; osjeća se sretno i ispunjeno, vratila je vjeru u Boga i ljude, kaže: kad uđe kondukter u tramvaj i krene pregledavati karte, on mene samo preskoči.
***
Oko velikog panja djeca su poredala četiri mala panja da to budu stolice, a ovaj veliki da bude stol. Nakon par dana došla je žena i odgurala sve panjeve u svoje dvorište za ogrjev. Na njenoj blijedo-narančastoj majici stajala su četiri velika crna slova: l, o, v, e.
***
Ležim; od prehlade mi suze polako teku niz obraze. To je prilika da pustim i koju suzu od tuge, a da je i samom sebi sakrijem.
Nikola Pavičić
SAVANA
„Pokupit će vas tramvaj!“
Željezni nosorog puzi bez nogu i ne zaustavlja se ni kada mu na tračnicu stanu gazele, lavovi, hijene i druge životinje ljudskoga lika što žive u gradskom biomu. Ne preže ni pred kim. Ne staje kada juri u sporosti do stanice na Trgu.
„Pokupit će te tramvaj!“
I kada prelaziš cestu da udijeliš uličnom sviraču i kada žuriš da uletiš kao posljednji kupac u radnju. Željezna stopa smrskava kosti i hrskavicu pretvara u pihtiju, a krv pretopit će kaldrmsku travu. Plemenitost ili sebičnost na drumu – svejedno je, jer tu ulogu igraju tvoja brzina, njegova tromost i sreća koja često iščezne kada se životinjice rastrče po neprikladnom habitatu.
„Zato pamet u glavu!“
I stani kad semaforsko sunce črljeno sjaji, a kad je u zelenomu tonu, tada hodaj i smjelo zajaši zebru. Tako se mora da živi na savanskom asfaltu.
Vanja Jambrović
BILA SAM NI ZA ŠTO
Tatjana Gromača napisala je pjesmu o sebi koja je u međuvremenu postala pjesma o meni. Ono o njoj nekoć postalo je o meni sada. Pojedoh dvije banane i osjetih se zadovoljnom, stoji u naslovu. Lijep je osjećaj naslijediti tuđe stihove. Dokaz da svaki prolazak vremena stvara nove perspektive. Melje neki nov život. Još jučer sam ležala iscrpljena i bolesna ispred televizora, prelijevala se po kauču oslabljenih mišića. Još jučer me tarot majstor Darko nagovarao s ekrana da ga nazovem i otkrijem koncept veselja i sreće. Još jučer sam bila ni za što, a već danas u knjizi iz knjižnice, koja miriše na prostorije u kojima je vrijeme stalo, na jednoj stranici pronašla sam onaj osjećaj rijetkog sklada, da je sve poredano kako valja i da je sve opet jasno, mistično i točno. Kao tramvaji ili vlakovi, dobre pjesme su prijevozna sredstva. I u njih se stalno ukrcavaju neki drugi ljudi, potajno se boreći za najljepše mjesto do prozora.
KOD BAKE
U zamračenoj sobici, na izlizanoj fotelji moja baka sjedi i gleda sapunice. Svaki čas sklapa ruke u molitvu i obraća se televizoru: Ajme meni, ovo je za poludit, ponavlja s iskrenim iznenađenjem na licu. Kad završi serija, a prije nego što počne Dnevnik, na televiziji emitiraju reklame koje baka ne voli i nikada ih ne gleda. Zato uvijek dotle učini nešto korisno. Ustane, skupi mrvice s tepiha i poravna rese. Praznu čašu odnese u kuhinju. Uzme krpu za prašinu i malo počisti. A ako reklame predugo traju, baki se učini da je naizgled sve čisto i na svome mjestu, pa spusti glavu na hladni parket i poviri ispod kauča i ormara, jer ondje se uvijek nađe svakakvih mucica, raznih sitnica i tragova nekog davnog života, za koji baka više nije sigurna je li nekoć pripadao njoj.
Comments