Jon Fosse kaže kako je cjelina "duša pisanja", a ta cjelovitost mora biti tiha, mora šutjeti. Za njega je pisanje "čin slušanja", piše Jadranka Pintarić o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost. Za njega je u pisanju riječ o transformaciji. Svako ljudsko biće je jedinstveno, a on traga za onim što nam je univerzalno.
Odbor za Nobelove nagrade je obrazložio kako je Fosse nagradu zaslužio, između ostalog zbog njegovih "inovativnih drama i proze koja daje glas neizrecivom" i zato što u svojim djelima "razotkriva ljudsku tjeskobu i ambivalentnost u njihovoj srži".
Fosse je 1983. debitirao romanom Crveno, crno, a od tada je objavio nekoliko nagrađivanih romana, zbirki poezije, drama, eseja i prijevoda. Slijedi korake Tarjeija Vesaasa tako što je važan zagovornik i promicatelj norveškog nynorska i za njega se kaže da je "novi Henrik Ibsen", što i nije pretjerana usporedba jer je Fosse jedan od najizvođenijih dramatičara u svijetu.
Osim toga, djela su mu prevedena na 50 različitih jezika, uključujući i hrvatski. U hrvatskoj su prevedeni njegovi romani "Jutro i večer", "Majka i dijete" i "Septologija 1-2".
Comentários